foto1
foto1
foto1
foto1
foto1

Mirelina priča: IRONMAN ili kako sam naučila prestati brinuti i zavoljela Ironman :)

Kad se vratim 6-7 mjeseci unatrag i prisjetim trenutaka koji su bili ključni za prijavu na Ironman;

a) gotovo svi iz „moje grupe“ iz TK Jarun su bili 100% sigurni da kreću u pripreme za nastup na ExtremeMan-u 2017.;
b) moj *Draško mi je rekao – ako stvarno želiš ići, ne brini, pomoći ću ti da se pripremiš.

I što da kažem, nakon toga startnina je bila uplaćena u najkraćem mogućem roku. Draškova pomoć se odnosila na plivanje (nisam se pokazala kao baš dobar učenik :)) i na biciklističke treninge tijekom kojih smo upoznali sve sporedne ceste Zagrebačke, Zagorsko-krapinske i Sisačko-moslavčake županije. I ipak me svi ti pređeni kilometri, redovni nastupi na Jarusnkoj duatlon-triatlon ligi, prvenstva Hrvatske u sprint, olimpijskom triatlonu i halfu nisu me pripremili na užas s kojim sam se suočila u rano jutro 29.07.2017. kad sam stala na obalu jezera u Gyékényesu (vjeravano nikad niste čuli za njega, ali jezero je tik uz hrvatsko-mađarsku granicu, skoro pa naše) i kad sam u daljini vjdjela crvene bove koje označavajaju trasu prvog od dva kruga koje treba isplivati u sklopu plivačke dionice od 3.8 km. Da me netko u tom trenutku pozvao da se hitno vratim kući, stvarno bi mi pao kamen sa srca i izbjegli bi trenutak u kojem sam se sa suzama u očima i mislima: “kako mi je uopće palo na pamet da se prijavim” oprostila od Draška koji me potapšao po ramenu i rekao “ma ti si to već odradila” :). Nije puno pomoglo niti glazbeno nabrijavanje atmosfere koje je očito pozitvno djelovalo na sve oko mene, ali na mene nimalo.

Ali – onda je top označio start i svi, pa i ja, smo utrčali u to jezero, i jednom kad je sve krenulo, krenulo je i kod mene, proradio je instinkt za preživljavanjem koji me držao do kraja utrke. Ukratko, kratak opis zapleta radnje je:

PLIVANJE
- prvi krug – 1,9 km – u upotrebi svi plivački stilovi, trudim se da ne zaostajem za grupom s kojom sam krenula
- drugi krug – 1,9 km – krenem prsnim stilom da se previše ne ubijem na početku i vidim da počinjem stizati ljude ispred sebe. Od onda do kraja se držim pobjedničke taktike i na kraju uopće nije loše u odnosu na moja očekivanja, oko 1:42:00 sam već vani.

OPASKA AUTORA: u trenutku kad sam završila plivanje za mene je već bilo odrađeno 50% utrke. Idem hrabro dalje, jer sad sam na suhom i ne može mi se više ništa strašno dogoditi :).

BICIKL
- ovdje mi je bilo važno da se ne preforsiram, da držim tempo negdje oko 25-27 km/h tako da mi ostane dovoljno vremena za trčanje kako god ono ispalo. Ovdje sam sama sebi dala čistu peticu iz taktiziranja :)
- BTW – bicikl odrađen bez aerobarova i sprinterica. I mi obični patikari nismo za podcjenjivanje.

TRČANJE
- uopće nije lako trčati nakon 180 km bicikla
- na početku trčanja moje raspoloženje je variralo između „jupi, još samo maraton“ do „o moj bože, još maraton“. Uglavnom, trčalo se 8x5,250 m i to je izgledao ovako:
1. krug – samo polako, glavno da se krene i da se mišići malo opuste
2. krug – super mi ide :)
3. krug - Ops, izgleda da sam malo pretjerala u drugom krugu
4. krug - Hajde još to, uglavnom da je polumaraton gotov, sad mogu i hodati
5. krug - Još ovaj krug i onda definitivno hodam
6. krug - Hm, kak mi je sad odjednom lakše? Aha, sunce zalazi, valjda je to to.
7. krug – ne znam kak sad to, ali super mi ide.
8. krug – super mi ide, već vidim da ću se prijaviti za Zg maraton :)

I tak, kad podvučem crtu:
- kad se sve zbroji, dobro sam se pripremila. Tu je glavnu ulogu imao moj suprug Draško koji se polako profilirao u vrsnog trenera koji se brinuo oko periodizacije treninga, redovnih odmora i povremenog uzimanja suplemenata koje sam ja redovito zaboravljala. Ili kako bi rekao trener jednog 'suparničkog' :) tiatlon kuba „TRAIN SMART, RACE HARD”.
- nije mi se zamjerilo i vjerujem da slijedeće godine idem ponovno. Jedina razlika će biti što ću nabaviti sprinterice, aerobarove i profesionalnije naočale jer ovako na slikama izgledam kao amater.
- tnx svima koji su me dali dobre savjete, podršku i navijali za sve nas koji smo nastupili po prvi put na Ironmanu

Ono što sam naučila je 'treniraj pametno, odradi utrku također pametno' mala korekcija Žicovog mota :) - svaki segment Ironmana je podjenako važan i treba posvetiti pažnju najviše onom segmentu koji ti je najslabiji. Kod mene je to plivanje, ali sam dosta vremena posvetila i biciklu. Na utrci sam pazila da se ne zaletim za nekim i da ne mislim o vremenu koje ću postići. Treniram bez sata i utrkujem se bez sata i po osjećaju određujem tempo. Planirali smo da stignem na cilj za 15h -15:30h, a 14:45 smo mislili da će biti uspijeh. No trčanje mi je iznenađujuće dobro i došla sam na cilj za 14:06:38.

Plivanje – svoju kritičnu disciplinu - ipak sam trenirala premalo, 1-2 puta tjedno, malo više sam zapela u svibnju pred half. Trener Draško je rekao da nam je cilj „natući“ dužinu tako da plivanje završim odmorna, brzina nije bila bitna. Stil je, ali to je već druga priča :).

Bicikl: s ozbiljnijim vožnjama krenuli smo u ožujku i to je blo dovoljno da na Ironmanu odvozim bike za 7h. Nisam trenirala brzinu, nego samo 'dužinu': jedna vožnja od 200 km, dvije od 150 km i dvije od 120 km i ostalo su od 40-80km. Otkriće mi je bio trenažer, on je popunjavao sve rupe u treninzima, uz dobar film bez problema se 2 sata vrte pedale. I naravno – nastupi na duatlon / triatlon ligama.

Trčanje, tu sam iznenadila samu sebe. Iako još od davne 2012. nisam u komadu istrčala više od polumaratona, bez ikakvog problema sam istrčala maraton ispod 5 sati. Što reći o trčanju kad o tome sve već znate. Osim – ja najviše volim trčanje.

I za kraj - Ironman nije šala :) treba s oprezom krenuti u ovu avanturu. Nakon mjeseci treninga, pred utrku intenzitet treniranja treba smanjiti (ili kao englezi elegantno kažu – na redu je tapering). Kod mene je tapering trajao 3 tjedna, s tim da sam u zadnjem tjednu samo odmarala i pazila na prehranu.


Napisala: Mirela Malović Vassung

 

*Draško: Dražen Vassung

Video