Zlatko Tomšić: Ringišpil tvrdoglavosti

Zlatko Tomšić: Ringišpil tvrdoglavosti

Kreirano: Četvrtak, 22 Ožujak 2018 00:00

Došao nam ožujak, počela Jarunska liga, uskoro i proljeće, a i vrijeme za naš drugi intervju. Ovaj put smo „uhvatili“ Zlatka Tomšića, nažalost nismo imali puno vremena, ali za nekoliko pitanja i odgovora uvijek se nađe dovoljno. Kaže nam: lako je sada davati intervju kada je Oana „probila“ led (da je lako, intervju davao bi svatko – hehe, op.u.)

Zlatko, da čujemo nešto o tvojoj dosadašnjoj sportskoj karijeri? Čuli smo da je nekoliko sportova bilo „u igri“?
Za sebe volim reći da sam jednako loš u više različitih sportova. Igrao sam rukomet i košarku u osnovnoj školi, na početku srednje sam se prebacio na cestovni biciklizam, pa na brdski biciklizam. Onda sam otkrio da ima zgodnih cura na odbojci pa sam krenuo u tom smjeru i nastavio cijelo trajanje fakulteta. Najveći odbojkaški uspjeh je osvajanje bronce na prvenstvu sveučilišta. Zbog ili usprkos činjenice da zbog putovanja nisam mogao igrati na utakmicama. Ali imam medalju! Nakon ovakvog vrhunca karijere kao i svi veliki sportaši odlučio sam se povući iz aktivnog bavljenja odbojkom. Kud ćeš više od bronce na prvenstvu sveučilišta.

Tu je košarka, rukomet, odbojka, sve sportovi s loptom. Kako se tu uklapa triatlon, kada i gdje je počelo?
Nakon što sam se nekoliko godina posvetio humanitarnom radu i volontirao u mladeži Crvenog križa otkrio sam da pizza dijeta ne daje željene rezultate i vratio se biciklu. Početak je bio težak, ali kak sam fala Bogu tvrdoglav ko mazga nisam se dao. U to doba je moj brat počeo ići na ligu na Jarun i par sezona je bio aktivan na triatlon trkama. Tada mi se je triatlon činio kao fenomenalan sport - za fotografiranje. Onda sam počeo trčati. Sjećam se prvog kruga oko Jaruna s Oanom - izdržao sam od kontejnera do bejzbol igrališta. Ali opet tvrdoglav, mazga, how hard can it be… Kad sam istrčao 5km za ispod pola sata bio sam milijun posto uvjeren da naučit plivat može biti samo lakše. Naravno da sam bio u krivu. Opet mazga, tvrdoglav, ne da si ništa reći i evo me još uvijek pokušavam naučiti plivati. A i nema puno šanse da završim u udžbenicima kao primjer pravilne tehnike trčanja. A baš sam neki dan zaključio da sam još uvijek slab na brdima na biciklu. I onda opet tvrdoglav, mazga, probaj poboljšati ovo, probaj poboljšati ono. Vrtim se na ringišpilu svoje tvrdoglavosti i čini mi se da vožnja nije blizu kraju.

Idemo na „blitz“ rubriku naj,naj. Može?

Najviše ponosan?
Ljubljanski polumaraton 2014. 1h 40m - ne zbog rezultata nego jer mislim da sam izvukao maksimum iz sebe. Sva četiri prolaza na 5km između 23:45 i 23:26 - s time da je najbržih 5km - zadnjih.

Najduži neprekinuti niz nastupa?
Biciklistički maraton Franja Ljubljana - od 2007. Trka koju prvu upišem u godišnji plan. Zbog organizacije, sigurnosti, navijača uz cestu, okrijepa i staze. Osim toga skoro svake godine sam je vozio na drugi način - ili sa nekim, ili na rezultat, ili među zadnjima od okrijepe do okrijepe, pa jedne godine dužu jedne kraću, svaki puta dobijem novo iskustvo.

Najdraža utrka?
Stubički triatlon - trka sa srcem organizirana od grupe entuzijasta. Staza je poštena - plivanje je obično malo duže ali je bicikl zahtjevan a i na trčanju ne fale zagorski bregi. Majce bez rukava koje nikad nisam obukao ali sam razočaran ako ih ne dobijem i naravno karizmatični spiker koji je točka na i cijele priče.

Najljepša utrka?
Biciklistički Maraton Alpe Kamnik. Razlog se krije u imenu - Alpe. Zahtjevan maraton djelom prolazi kroz Austriju. Priroda je toliko lijepa da penjanje nije teško.

Najgrad koji živi za trku?
Immenstadt u Njemačkoj. Cijela regija podržava utrku, ljudi razumiju i vole triatlon.

Najstaza utrke?
Boroša - od trga do tornja. Ima nešto posebno privlačno u trkama koje imaju ovakve od - do staze, a još kad povezuju glavni gradski trg i vrh planine nema boljeg.

Nadraži triatlon format?
Olimpijski non draft. Idealna dužina za moju satnicu treninga

Naj drago-mi-je-da-sam-išao-ali-ne-bi-ponovo utrka?
Kros triatlon Volkermarkt. Za 1km plivanja, 30km MTB i 10km trčanja mi je trebalo preko 5 sati. Neprocjenjivo iskustvo, ali ne bi ponovo.

Naj, naj?
Ali kad se sve zbroji i oduzme uvijek zaključimo da nema do lige (Jarunska triatlon i duatlon liga, op.u.). Do jedan popodne si se dobro oznojio, otuširao i popio kavu sa prijateljima. Zapravo mislim da mi je to najbitnije u cijeloj priči. Triatlon je idelan način da odem na kavu sa ljudima, a da nitko ne spomene politiku, posao, probleme, situaciju u Abesiniji i sl. I to je neprocjenjivo. Sve ostalo je samo način kako doći do ovog cilja.

Čestitamo ti na „pionirskom“ pothvatu na ovim prostorima što si pokrenuo  podcast u Hrvatskom triatlon savezu, vođenju tvojeg bloga Jarunske lige, tablice rezultata... O tome ćemo, kao i o puno tema koje sada nismo stigli niti „zagrepsti“ sljedećom prilikom.

Hvala Zlatko, i vidimo se na sljedećem kolu Jarunske lige.