17. veljače. 2018. zagrebačke "Željezne dame": Mirela Malović Vassung i Tereza Vuković (članice Triatlon kluba Jarun op.u.) i oni koji će to u bliskoj ili dalekoj budućnosti postati: Alen Pišpek i ja (Dražen Vassung op.u.), iskoristili smo 6-satno plivanje u Pečuhu, Mađarska, kao odličan plivački trening za ovogodišnji Ironman.

Nakon raznoraznih kombinacija i odustajanja nekoliko plivača odlučili smo nastupiti kao dvije štafete: Mirela i Tereza su bile jedna štafeta, a Alen i ja druga. U muškom timu nas je trebalo biti 6, no kolege plivači, njih četvorica, otkazali su nastup u zadnji tren i Alenu i meni nije preostalo drugo nego da svatko od nas neplanirano pliva 3 sata. Mirela i Tereza nisu smatrale da će im svakoj po 3 sata plivanja biti neki problem i tako smo krenuli prema Pečuhu.

Put do Pečuha je sad već tipična hrvatska stvarnost, prazna i mračna sela gdje noću svijetli jedino javna rasvjeta. Granica se prelazi kod Terzinog polja kojeg oni stariji pamte jedino po radijskom izvještaju vodostaja na Dravi i onda mađarske ceste; mračne, bez puno horizontalne i vertikalne signalizacije. Prolazimo pored Szigeta, utvrde gdje je Nikola Šubić Zrinski (Mađari ga svojataju kao Zrínyi Miklós) zaustavio tursko napredovanje prema Beču, i dolazak u Pečuh. Lagana večernja šetnja po lijepom Pečuhu, "pasta party"- zalihe ugljikohidrata i tekućine smo nadopunili u restoranu i onda na spavanac.

Sutrašnje jutro...za neke šok: kafići rade tek od 10h, tako da smo prvu pravu kavu popili na bazenu i počeli s pripremama za start utrke koji je bio u 10h sati.

Tereza i Mirela su krenule sa planom da svaka pliva segment u trajanju od sat i pol, potom segment od jednog sata sata i na kraju pola sata. Cilj je bio vidjeti koju dužinu isplivaju za prvih sat i pol, tj. da li je blizu 3,8 km koliko je plivačka duljina na Ironmanu.

Alen je imao sličan Ironmanski plan, a meni je bilo svejedno pa je Alen prvo plivao 2 sata u komadu i nakon odmora od sat vremena odplivao još jedan sat, a ja sam plivao tri puta po 1 sat. Natjecanje je koncipirano kao i sve ostale utrke na vrijeme: skupiti što više kilometara unutar 6 sati, a na utrci se može plivati pojedinačno ili u štafeti s najviše 6 članova. Kod štafeta izmjene se mogu vršiti tek nakon što protekne segment u trajanju od 30 minuta - natjecatelji u štafeti se tada mogu zamjeniti, ali i ne moraju - na vama je da odlučite da li ćete plivati pola sata ili sat, sat i pol.... Svaka traka ima brojača koji bilježi prolazna vremena na svakih 100 metara, a u traci se nalazi četiri natjecatelja.

Plivanje je krenulo kako to obično ide; brzim startom i hvatanjem dobre pozicije. Prvih 15 minuta plivanja tijelo je još kruto, a u glavi treba poslagati da se pliva 3 sata, a nakon toga vrijeme počne brže prolaziti. Misli se prebacuju s brojanja minuta na tehniku, tempo, plivače oko vas koje treba zaobići i stići i glava više ne razmišlja o predugih 3 sata plivanja. Sve je dobro do zadnjih sat vremena kada se javlja umor u rukama i tijelu i mada pločice na dnu bazena naizgled brzo prolaze ispod nas, uvijek slijedi razočarenje kad bacite pogled na sat i vidite svoj prolaz na 100m - tempo je sve sporiji i sporiji.

Finiš utrke je najzahtjevniji. Završnih 100 m se računa samo ako ih isplivate u limitu od 6 h. Ako krenete novi krug od 100 m i ne završite ga unutar u 6 h, tada on ne ulazi u konačni obračun. Na okretu kod brojača nalazi se velika štoperica na kojoj se može pratiti vrijeme i zadnjih 5-10 minuta možete u glavi izračunati da li se isplati ulaziti u zadnjih 100 m. Zanimljivo je gledati kako svi skupljaju zadnje atome snage i dižu tempo da uhvate tih zadnjih 100m.

Tereza i Mirela su bile blizu 14 km, da zaokruže brojku manjkalo im je tih zadnjih 100 m koje su 'prebacile' za 20 sekundi (6:00:20), tako je njihov službeni rezultat 13,9 km. Osvojile su 3.mjesto u konkurenciji ženskih štafeta.

Alen i ja smo napravili 17,1 km što je bilo dovoljno za utješno 6. mjesto.

U Zagreb smo se vratili isto popodne, maštajući o Ironmanu i planirajući u autu sutrašnji trkački trening.



Napisao: Dražen Vassung